Pojam kalifat (od arapske خلافة ili khilāfa) odnosi se na prvi sistem vlasti uspostavljen u islamu, i predstavlja političko jedinstvo muslimanskog ummeta (naroda). U teoriji to je ustavna republika (vidi Ustav Medine), što znači da su šef države (halifa) i drugi dužnosnici predstavnici naroda koji moraju upravljati prema islamskom zakonu, koji ograničava vladinu vlast nad građanima. Na početku je vođeno od Muhammed-ovih učenika kao nastavak političkog sistema uspostavljenog od strane Poslanika, poznat kao 'rashidun caliphates'. On je predstavljao političko jedinstvo, a ne teološko jedinstvo muslimana kao teologija ili mazhab je osobna stvar. To je bio prvi svjetski vođai socijalne države. "kalifat" je također stanje koje se provodi poput državnih sistema.
Sunitski islam nalaže da bi šef države, halifa, treba biti izabran do Šura - izabran od strane muslimana ili njihovih predstavnika. Sljedbenici šiitskih muslimana vjeruju da kalif-a trebao biti imam koji bi bio u skladu s Ahl al-Bayt. Nakon Rashidun razdoblje do 1924, caliphates, ponekad dva u jednom trenutku, stvarno i iluzorno, je vladao dinastijama. Prva dinastija je bila Umayyad. Nakon toga je uslijedila Abasida, Fatimid, i na kraju osmanskadinastija.
Kalifat je "srž politički koncept sunitskog islama, konsenzusom muslimanske većine u prvim stoljećima."
Širenje islama je počelo ubrzo nakon smrti islamskog Poslanika Muhameda u 632. Tokom svoga života, zajednica Muhammeda, ummet, osnovana je u Arapskom poluotoku putem prelaska na islam i osvajanja teritorija. U prvim stoljećima prelasci na islam su doprinijeli brzom rastu islamskog svijeta pod Rashidun i Umayyad halife.
Muslimanske dinastije ubrzo su uspostavljale i kasnija carstva, kao što su one Abbasids, Almoravids, Seldžuci Turci, Mughals u Indiji i Safavids u Perziji i Osmanlija su bile od najvećih i najmoćnijih u svijetu. Islamski svijet je sastavljen od brojnih sofisticiranih središta kulture i znanosti s dalekosežnim trgovačkim mrežama, putnicima, znanstvenicima, astronomima, matematičarima, liječnicima i filozofima, koji su pridonijeli Zlatnom dobu islama.
Aktivnosti ovog kvazi-političkog ranog ummeta rezultiralo u širenju islama tako daleko od Meke što su Kina i Indonezija, kasnije sadrži najveće svjetske muslimanske populacije. Kao što je od oktobra
2009, bilo je 1,571 milijardi muslimana, što islam čini drugom najvećom religijom na svijetu.
Povećanje prelaska na islam se dešava uporedo brzoj vojnoj ekspanziji arapskog carstva u prvim stoljećima nakon smrti islamskog poslanika Mihammeda. Muslimanske dinastije ubrzo su uspostavljene u sjevernoj Africi, zapadnoj Africi, u cijelom Bliskom Istoku i u Iranu. Općenito je dogovoreno da povjesničari da se ovo odvijala kroz pretvorbu robova i siromašnih ljudi, kao i vođenje rata na području u blizini plemena.
Kršćanstvo
Kršćanstvo se pojavilo kao jedna od vodećih religija u doba carskog Rima. Podučavanja o Kristu i kršćanskoj ideologiji, uključujući koncept jednakosti u zagrobnom životu su bile očito privlačni. Međutim, ljudi gravitiraju prema svemu što bi ponudilo novu nadu, osobito stabilnosti Carstva i daljeg napretka. Neki su pretpostavljali da je širenja kršćanstva imalo izravne odgovornosti za pad Carstva, ali je više simptoma za nepad rimske kulture od uzroka pada. Rim je pretrpjeo socijalni poremećaj od samog temelja. Počevši s otporom na etrurske kraljeve, političke bitke između patricija i Plebejaca i nastavlja s građanskim ratovima protiv obespravljenih Talijana tražeći rimsko građansko pravo; vjerska promjena bilaje samo još jedna posljedica ovih različitih društvenih pojava.
Rani kršćani, okrenuti prezirom u najboljem slučaju i progonima u najgorem slučaju, ovisno o caru i dobu, bili su prisiljeni kako bi se uklapali sa svojim kolegama Paganima. Kako bi proslavili 'odmore' od svoje religije, kršćani koriste već postojeće blagdane i festivale kako bi se uklapali u Božić, na primjer, bio je izvorno dio velikog festivala Zimskog solsticija, ili Saturnalia. Usvajanjem ovog velikog događaja kao proslava Kristova rođenja, kršćanska terevenka se nije smjela održati, uglavnom nezapaženo.
Do pada Zapadnog Rimskog Carstva (476. godine), kršćanstvo nije samo službena religija u rimskom svijetu, ali je vrhovni autoritet u pitanjima morala i ljudskog ponašanja. Cenzura igra veliku ulogu kao dobro. Neznatan broj historijskih dokumenti je uništeni ili se uredio kako bi se spriječilo anti-kršćanski, odnosno sprijećavanje anti-kršćanske misli. Teško je zamisliti koliko je pisana povijest, i dokazi drevnog svijeta, zauvijek izgubljena zbog ove manipulacije, već naprotiv, čovječanstvo mora priznati veliki doprinos Crkve u povijesnom očuvanju.
Moglo bi se reći da bez Rimskog Carstva kršćanstvo se ne bi proširilo tako brzo, možda se i nije proširilo na sve! Rimsko Carstvo je postalo Sveto Rimsko Carstvo, a nastavlja se u obliku rimske
Katoličke crkve koja je svoje srce u Rimu Vatikan i Sveti Rimski car u obliku pape koji dolazi iz latinskog PAPA za Oca. Katoličke mase još uvijek govore na latinskom jeziku, koji je jezik Rimskog Carstva. Neke rimske građevine su još uvijek u upotrebi i danas kao crkve dok je većina ostalih pala u zaborav.
Katoličke crkve koja je svoje srce u Rimu Vatikan i Sveti Rimski car u obliku pape koji dolazi iz latinskog PAPA za Oca. Katoličke mase još uvijek govore na latinskom jeziku, koji je jezik Rimskog Carstva. Neke rimske građevine su još uvijek u upotrebi i danas kao crkve dok je većina ostalih pala u zaborav.
Kršćanstvo se proširilo poput šumskog požara, nakon pada Bar Kochba oko 135 CE. Gotovo trećina od Rimskog carstva postalo ja kršćanima u nešto više od 100 godina.
Taj razvoj izazvao je velik i gorak odgovor iz Rima, koji je vidio kao subverzivna religija koja uzgaja pobunu i smanjenu moć i status od strane Cezara. Dakle, Rimljani su progonili kršćane, bez milosti, smišljajući sve vrste đavolskih metoda izvršenja javnih mučenje, kako bi se odvratitili prelasku u novu vjeru.
Povijesni fenomen pokrštavanja ili kristijanizacije, je konverzija na kršćanstvo pojedinaca ili pretvaranja cijelog naroda odjedno. Ona također uključuje i praksu pretvaranja poganske prirode, prakse i kulture, poganske vjerske slike, poganskih kalendara u kršćanske koristi, zbog kršćanskih napora na prozelitizam (evangelizacija) koji se temelji na tradiciji "Velikog poslanja".
Proces pokrštavanja je tekao s vremena na vrijeme relativno mirno i neko vrijeme bio vrlo nasilan proces, u rasponu od političkih prelazaka na kršćanstvo do vojnim primoravanja na silu na prelazak sa domačih običaja stanovništva često rezultirala masakrom i ubistvima.
Različite strategije i tehnike koje se koriste u kampanjama pokrštavanja od kasne antike do srednjega vijeka: Drevnih svetih mjesta su bili uništeni ili pretvoreni u kršćanske crkve, autohtoni poganskih bogova su bili demonizirani i tradicionalne vjerske prakse, bili su osuđeni za čarobnjaštvo, pa čak i kaznenim djelom - ponekad na kaznu smrti.
